Poštanska karta ima neobicno ambivalentni image. Uz put i na brzinu kupljena, zbog njezine mini proporcije, cesto umijetnicki prodcijenjene, uspiju ipak posve dosegnuti srca ljudi. Cak možda osobnije i nego sto ce ekskluzivno prikazane slike u galerijama i muzejima ikada uspijeti.
Izazov, upravo u godini u kojoj Mannheim slavi svoj 400.rodendan, prezasicenom tržistu ponuditi nešto sasvim novo, je bio jednostavno prevelik. Pogledom "dotepenca",(cak i nakon 20 godina života ovdje) mislim da sam u tome i uspio.
Ni jedan od prizora nije bio ciljano fotografiran. Prije bih rekao da je to rezultat fascinacije pojedinog motiva, koji se usprkos geografske nepromijenljivosti neprestano mijenjao, zahvaljujuci svijetlosti i bojama koje su se kroz svijetlost radale i koji se samo fotoaparatom dao tako brzo i nonšalantno uhvatiti.
Tako, naravno, trenutak fotografiranja igra drugu glavnu ulogu i uzdiže se kao znacajka kvalitete nad konvencionalnom, stoviše "bezvremenskom" fotografijom poštanske karta.
Naravno da su simboli Mannheim kao vodo-toranj ili telekomunikacijski toranj ovijekovceni, ali uvijek s notom ironije, eksperimentalizma ili naglašeno slucajnim snimkom.
Isto tako na slici mora biti prepoznatljivo da tu ne ide u "gekastete" lokacije, vec su to snimci trenutka jednog "dotepenca" koji je ostvario život u ovom gradu, koji se tu osijeca "kod kuce" i koji uvijek budno i znatiželjno prati taj vijecno promijenljivi život gradskog mikrokozma.
Bernd Lindemann -rujan 2007
Danke fürs Übersetzen, Zeljka!
|
